Strateški gledano Ruska Federacija ima šest mjeseci da završi rat u Ukrajini. Ako se rat produži na godinu dana, ruska ekonomija bi možda mogla izdržati tempo rata, ali sve preko tog roka je vrlo upitno.
Sa druge strane, informacija da Rusi imaju planove za prodor čak na Balkan nije bez osnova, jer je NATO već praktično dobio novu članicu – Finsku. Dakle, pritisak na rusku granicu se povećava iako je osnovni cilj rata u Ukrajini bio da se taj pritisak oslabi. Nakon herojskog otpora Ukrajine, sve je više zemalja koje su voljne stati na crtu Moskvi.
Moskvi je plan prodora na Balkan ka svom tradicionalnom savezniku Srbiji, do kojeg su došli britanski obavještajci, ostala zadnja opcija kakvog takvog strateškog ugrožavanja NATO-a u Evropi. S tim u vezi Bosna i Hercegovina kao potencijalni također novi član NATO-a je “udes” koji bi suzio ruske ambicije na Zapadnom Balkanu.
Međutim, pozicija Republike Srpske kao novog “ruskog Donbasa” na Balkanu bi za Moskvu postala bitan instrument narušavanja kohezije NATO saveza. Odnosno ukoliko bi BiH u ovakvom teritorijalnom i ustavnom ustrojstvu bila primljena u NATO, Dodikov entitet bi zahvaljujući ustavnim mehanizmima blokade mogao da utječe na usaglašavanje NATO saveznika po određenim pitanjima. Stoga se SAD-e i Velika Britanija snažno zalažu za jačanje državnih institucija u BiH, koje dosta rezervirano i nepovjerljivo počinje da prati i Brisel, uzimajući hrvatsko pitanje kao kontrateg toj anglo-američkoj podršci ne samo teritorijalnom integritetu, već i punom državnom suverenitetu BiH.
Istovremeno, Dodik pleše po ivici noža sa svojom bahatom politikom secesionizma i apsolutne podrške Putinu. Tom politikom dovodi u pitanje postojanje entiteta RS, a Srbiju stavlja u vrlo nezahvalnu situaciju. Suočen sa ucjenama povlačenja i zaustavljanja stranih ulaganja i smanjenjem izvoza prema zemljama EU-a koja drže ekonomiju Srbije konkuretnom u regionu, Vučić je pred teškom dilemom. Zadržati trenutačni “neutralan” u osnovi proruski stav i čekati rasplet situacije u Ukrajini sa istovremenim znatnim pogoršanjem stanja u ekonomiji ili odmah promijeniti dres i konkurisati za članstvo u NATO-u.
Jedno je jasno. Prvo, Bosna i Hercegovina će vrlo brzo morati mijenjati svoje učmalo “agregatno” stanje dejtonskog političkog sistema u kojem će ruski sateliti izgubiti moć utjecaja na stvaranje funkcionalne države, a paralelno s tim NATO će postepeno povećavati svoje vojno prisustvo u BiH uz istovremeno jačanje Oružanih snaga BiH. Drugo, Srbija će se morati odreći kako Putina, ako misli da gradi svoju budućnost u EU. Na tom putu Vučić se mora riješiti kosovskog mita, kao i Dodika i srpske političke iredente u BiH kao kolateralne štete.
Ako se ništa od toga ne desi, naivno će biti povjerovati da će NATO odnosno anglo-amerikanci dopustiti da sa Rusijom graniče na Vrbasu. Zato Rusija i planira prodor svojih oklopnih divizija, ne kao nekad preko sjeverne Njemačke, nizije do kanala La Manš kao u sovjetskom konvencionalnom planu iz 1979. godine, već preko velike Vlaške nizije podno Karpata u Rumuniji do Jadranskog mora. Zato se Srbiji dalo sve što je od oružja tražila, pa i više. Ono što treba napomenuti jeste da Rusi danas kao i Sovjeti prije 40 godina razmatraju upotrebu taktičkog nuklearnog oružja, bez bojazni da će izazvati sveopći nuklearni rat i holokaust.
Faktor