Moja djeca su uvijek odlazila u krevet rano. Upali smo u rutinu kad su odustali od dnevne drijemke, oko treće i četvrte godine.
Sad imaju šest i sedam godina, a vrijeme za spavanje se pomijerilo, ali ne mnogo.
Oboje idu u krevet oko 19:30, svaku noć. Da, čak i ljeti i vikendom. Oni napreduju i toliko rastu da im je potreban san da bi izgradili svoje tijelo. Aktivni su do zapanjujućeg nivoa.
Kad ih odvedem u park, oni se ne zaustavljaju. Pokušala sam da radim majmunske barove jednog popodneva i imala sam bolove dva dana. Međutim, moja djeca prelaze preko njih bezbroj puta, kao da to nije ništa. Ovaj nivo izdržljivosti je zapanjujući. Čini mi se da se nikad ne umaraju i ne prave pauze.
Naravno, kad su u školi, nemaju iste fizičke izazove jer su po cijeli dan u učionici. Imaju mentalne izazove, nivo učenja za koji znam da iscrpljuje. Ovo je posebno teško za malu djecu koja nisu navikla da veći dio svog dana moraju posvetiti učenju i mirnom sjedenju.
Prelazak iz vrtića u predškolsko predstavlja ogromno prilagođavanje. Obično padnu u krevet čak i ako kažu da ne žele spavati. Možda se ne osjećaju umorno, ali jesu.
Ali, postoji još jedan razlog zbog kojeg strogo sprovodim ovo vrijeme za spavanje u 19:30, a taj razlog sam ja.
Moj suprug često radi do kasno, pa u krevet djecu šaljem često sama. A od 19:30 spremna sam za vrijeme “ja”. Moram da ih pošaljem sve u svoje sobe da spavaju, kako bih mogla da ispraznim mašinu za pranje posuđa, operem veš, podove, a da oko kuće ne eksplodiraju tri tornada.
Da stabilizujem sopstveno mentalno blagostanje. Da provedem nekoliko sati čitajući, gledajući TV ili razgovarajući telefonom. Da se ne osjećam krivom što provodim vrijeme za računarom, jer ne moram ništa drugo da radim.
I takođe to radim za svoj brak. Nakon roditeljstva i cijelog radnog dana, potrebno nam je vrijeme za sebe. Prije nego što smo dobili djecu, provodili smo zajedno svako veče.
Poslije posla, pravili bismo večeru, razgovarali, smijali se i nadoknađivali propušteno vrijeme. Sad tog vremena više nema, osim ako ga ne izrežiramo. A moramo, da bismo mogli da razgovaramo bez prekida i da popijemo čašu vina ako želimo.
Naš brak je osnova naše porodice. Bez “nas” ne bi bilo “njih”. To je lako zaboraviti u ovom društvu usmjerenom na djecu. Činimo sve za našu djecu i naš život se vrti oko njih.
Radimo to iz ljubavi, ali svake večeri moramo odvojiti nekoliko sati za sebe jer smo i mi važni.
Jednog dana, naša djeca će nas napustiti. Preći će na sljedeće poglavlje svog života, bilo da je to fakultet, posao ili brak, a onda ćemo opet biti samo mi. Tad ćemo imati puno vremena da sjedimo samo nas dvoje i to neće biti šok za naše sisteme.
On je moj najbolji prijatelj i ta veza takođe treba da raste i da se razvija. Čak i ako samo krademo naše sate uveče.
lolamagazin.com