Sjećate li se kada je Robbie Fowler “pošmrkao” liniju nakon što je postigao gol protiv najvećeg rivala, Evertona? A kada je Roger Milla zaplesao sa korner zastavicom? Ili ste rođeni nešto kasnije, pa vam je sinonim za proslavu ono “Siuuuu” Cristiana Ronalda? Možda imate djecu koja imitiraju Colea Palmera i ono kada mu je hladno nakon što zabije…
Svako ko voli fudbal zna i ove kultne proslave golova i uspjeha, one koje se ponavljaju i na školskim igralištima od Bosne do Bocvane; ipak, nisu sve one uvijek tako uspješne. Katkad se fudbaleri, košarkaši i drugi sportaši umiju propisno obrukati, kada pokušaju napraviti neku proslavu, a od nje gledaoci dobiju samo neprijatan osjećaj, koji se danas zove “krindž” (cringe).
Fudbal je odavno prestao biti samo igra na travnatom terenu. Danas je to sport u kojem su igrači veće zvijezde i od svojih klubova, u kojem se okreću milioni, pa i milijarde. On privlači ogroman broj gledaoca, bilo one koji ga samo vole gledati, ili one koji uživaju i u sastavljanju listića sa najrazličitijim tipovima. Što se, recimo, događa kada neki igrač pretjera u slavlju, primjerice skine svoj dres? Dobit će žuti karton, a odavno se na listić može staviti upravo broj kartona na susretu. Takvu opciju nude sportske kladionice – na primer, one koje se mogu naći na ekspertskim sajtovima kao što je Legalbet, koji analizira operatere i njihove usluge.
No u čemu je razlika i zašto neke igrače pamtimo po njihovim slavljima, dok bismo druge najradije zaboravili?
Popis sadržaja
Karizma i empatija
Prije svega je riječ o tome da su to zaista veliki i karizmatični igrači. Kada Eric Cantona samo stane i podigne kragnu svoga dresa, to je dostojno “kralja” u dresu Manchester Uniteda. Ako bi to učinio bilo koji od današnjih igrača “Crvenih đavola”, primjerice Benjamin Šeško, sve bi izgledalo i više nego smiješno.
Psiholozi objašnjavaju da je “krindž” osjećanje stida u ime drugoga. Naš je mozak tako “našpanovan” da prepoznaje kada je neko autentičan, a kada nije; da razumije koje su emocije lažne, a koje nepatvorene. Stoga su najljepše one proslave koje nisu posljedica foliranja, već strasti.
Gledaoci osjećaju empatiju kada neko ne uspije u nečemu, ali ukoliko taj nema samosvijest, prema njemu će imati odbojnost. Postoji mnogo snimaka na kojima su fudbaleri koji pokušavaju da urade nešto veliko nakon što postignu gol, pa se sapletu i završe na leđima, ne shvatajući da je često i sam zgoditak dovoljan spektakl. Još su gori trkači u atletskim takmičenjima koji dignu ruke na deset metara prije cilja, a potom ih neki takmičar pretekne – srebro će proći, no sramota će ostati.
Kontekst i pretjerivanje
Mora se, dakle, znati i kontekst, odnosno kada se izvodi neka proslava. Pojedini igrači, koji misle da je broj pratitelja na mrežama važniji od pobjede, znaju izvesti svoju unaprijed uvježbanu koreografiju čak i kada daju utješni pogodak. Takvi – sjetimo se Antonya, danas igrača Real Betisa – i ne zasluže ništa drugo do podsmijeh publike, kako na stadionu, tako i one koja prati sve na TV ekranima.
Slično tome je i nešto što bi se moglo nazvati “inflacija radosti”. Ne možete svaki put uraditi nešto kao da ste upravo osvojili Svjetsko prvenstvo, a pred vama je neki drugoligaš u kup utakmici. Naravno, postoje igrači koji su uvijek proslavljali istovjetno, kao što je podignuta ruka Alana Shearera, no on nikada nije pretjerivao. Uostalom, i ona Fowlerova provokacija Evertonovih navijača imala je smisla upravo zato što je bila uperena protiv onih koji su ga prozivali.
Neprijatelj prave i iskrene proslave jest i planiranje. Stoga su mnogi navijači protiv onih “elaboriranih” performansi poput simulacija veslanja ili boksa – oni žele vidjeti eksploziju emocija, a ne kazališnu trupu. Slično je, osim u iznimno rijetkim okolnostima, i zalijetanje na kameru; ipak, najveći teniser svih vremena Novak Đoković je primjer i da i ova “komunikacija” sa televizijskim gledaocima može biti itekako efektna.
Iskrenost je ključ
Anketa stranice OLBG iz 2025. godine, provedena na uzorku od 2.000 fudbalskih navijača, donijela je zanimljive podatke: 55% navijača želi vidjeti više zanimljivih slavlja, 68% smatra da jedinstvena proslava dodaje vrijednost utakmici, a čak 22% navijača priznaje da je i samo pokušalo imitirati neko čuveno slavlje.
Ali, bilo da volite gledati efektne proslave ili vam je svaka “krindž”, u jednome se svi navijači slažu: primjena VAR-a ih je pokvarila, jer nerijetko ubija spontanost i onaj osjećaj da se dogodilo nešto veliko.
Na kraju, odgovor na pitanje iz naslova ovog teksta ostaje nedokučiv. Možda ga je najlakše objasniti iskrenošću i istinitošću, no uvijek će biti onih koje će nervirati Cristiano Ronaldo i koji će misliti da je Robbie Fowler svojevremeno bio tek uvredljiv. No i to je draž fudbala i svega što ga prati.