Vrijeme je da se politika prestane mjeriti godinama provedenim na funkciji i počne mjeriti onim što je zaista urađeno za građane
OSCE Misija u Bosni i Hercegovini, u četvrtak, 24.09.2026. godine, organizovala je preizbornu javnu debatu za kandidatkinje i kandidate za Skupštinu USK. Učestvovali su Šefik Smlatić, ispred SBB Fahrudin Radončić, Nisvet Jusić ispred Stranke za BiH, Adisa Omerčić ispred Demokratske fronte, Sanel Draganović ispred Narodnog evropskog saveza, te Erna Begatović Huremagić ispred Pokreta za modernu Krajinu (POMAK). Teme debate su bile Strateški razvoj USK i budžetske politike, Zaštita prirodnih resursa i održivi razvoj, Obrazovanje i mediji, te Socijalna zaštita i ranjive kategorije (uključujući žrtve nasilja).
Debata je pokazala je da se politička snaga definitivno ne mjeri samo količinom podataka, statistika i godina provedenih u politici, već i sposobnošću da se prepozna pravi trenutak, postavi pitanje i jasno artikuliše ono što građani često misle, ali rijetko čuju izgovoreno direktno i jasno.
Nije sinoć bilo teško prepoznati ko je došao sa unaprijed pripremljenim političkim formulama, a ko je bio spreman da ih presiječe konkretnim pitanjem.
Posebno upečatljiv, koncizan i direktan je ostao nastup predstavnice POMAK-a Erne Begatović Huremagić. Ona nije pokušavala nadmašiti druge brojem statistika, godinama političkog iskustva ili glasnoćom. Uradila je nešto mnogo jednostavnije — došla je pripremljena, upućena u tematske oblasti, slušala je, prepoznavala ključne tačke i odgovarala tamo gdje je trebalo.
Nastup je bio posebno upečatljiv u razmjenama sa Smlatićem i Jusićem. Dok je Smlatić nastupao iz pozicije većeg političkog iskustva i sa obiljem podataka, odgovor druge strane pokazao je da iskustvo samo po sebi ne znači i monopol nad debatom. Emocija, direktnost i sposobnost da se problem postavi iz drugačijeg ugla učinili su tu razmjenu ravnopravnom i dinamičnom. Sa Smlatićem je vodila ravnopravnu i sadržajnu razmjenu. On sa iskustvom, podacima i brojkama; ona sa direktnošću, emocijom i sposobnošću da problem pogleda iz drugog ugla.
Još snažniji trenutak bila je replika Jusiću, kada je otvoreno doveden u pitanje raskorak između dugogodišnjeg političkog iskustva i njegove kritike poteza vlasti, čiji je i sam njen dio. Tu nije bilo potrebe za velikim brojem statistika — dovoljno je bilo precizno pitanje u pravom trenutku. Ovo se konkretno odnosilo na praksu koalicione Vlade predvođene NES-om, od 2018. godine pa do danas o načinu tretiranja i dostavljanja izvještaja o izvršenju budžeta kantona Skupštini USK. Bila je dovoljna jedna precizna intervencija Begatović Huremagić prema Jusiću, aktuelnom predsjadavajućem Skupštine, da otvorio pitanje koje nije bilo moguće zaobići – kako danas kritikovati posljedice politike ako ste godinama bili njen dio? Ako ste godinama bili dio sistema, onda imate pravo govoriti o njegovim problemima — ali imate i obavezu odgovoriti šta ste vi uradili dok ste bili njegov dio.
Ovaj trenutak ostao je bez adekvatnog odgovora. Politički staž nije argument sam po sebi. Brojke nisu odgovor same po sebi. Funkcija nije zaštita od pitanja. Ako govorite o promjenama, morate biti spremni govoriti i o odgovornosti. To Nisvet Jusić sinoć nije bio.
Poseban utisak na prisutnu publiku imale su slikovite formulacije Begatović Huremagić, poput poređenja budžeta sa „švedskim stolom“ za političke elite, ali i insistiranje na tome da strategije, akcioni planovi i obećanja vrijede samo ako proizvode konkretne rezultate za građane. Što nije uglavnom slučaj i jer budžeti služe za kupovinu socijalnog mira i političke/stranačke podrške radi očuvanja pozicije moći.
Ono što je možda najvažnije jeste da, kroz cijelu debatu, Begatović Huremagić nije ostavljala utisak nespremnosti. Za svako od otvorenih pitanja postojala je jasna linija odgovora — od budžetske odgovornosti i zaštite prirode, preko medija i obrazovanja, do zaštite žrtava nasilja i socijalne politike. Poruka je bila ista: građanima ne trebaju još jedne strategije koje će skupljati prašinu. Trebaju im rezultati. Nije bilo obećanja da će sve biti riješeno preko noći. Nije bilo bježanja u birokratski jezik. Bilo je imenovanja problema, direktnih pitanja i spremnosti da se na ista takva pitanja odgovori. I nije ostalo na jednoj temi.
Budžet je nazvan pravim imenom — ne kao apstraktna tabela prihoda i rashoda, nego kao novac građana koji mora proizvesti rezultat. „švedski sto“ za političke elite bila je slika koje se ne zaboravlja.
Kod zaštite prirode poruka je bila jednako direktna: Una, šume, voda i prostor nisu politički plijen.
Kod obrazovanja i medija — dosta je strategija koje ostaju u ladicama. Dosta je megalomanskog nakaradnog ministarstva koje više služi samo sebi nego o onima za koje je formirano. Organizacija ministarstva je loša, ministarstvo je preglomazno i neučinkovito. Obrazovanje i nauka moraju biti izdvojene u jedno a kultura i sport u drugo ministarstvo.
Kod sigurnih kuća i zaštite žrtava — dosta je sistema koji se sjeti najranjivijih tek kada treba održati konferenciju za medije.
A kada su došla pitanja, nije se povlačila. Za svaku od tema postojala je pripremljena linija odgovora. Nije bilo skrivanja iza „formirat ćemo komisiju“, „napravit ćemo strategiju“ ili „vidjet ćemo“.
Sinoćnja debata pokazala je jednu stvar vrlo jasno: nisu svi za isti sto došli sa istom namjerom. Neko da govori ono što se već čulo stotinu puta, neko da pokaže koliko dugo je u politici, a neko da napravi razliku. Ona je došla da napravi razliku.
I upravo zato je u pojedinim trenucima bilo vidljivo da dugi/duži politički staž, gomila podataka i unaprijed pripremljene političke formule, floskule i pamfleti nisu dovoljni kada preko puta sebe imate nekoga ko zna slušati, prepoznati slabost argumenta i pogoditi pitanje u pravi trenutak.
Razmjena sa Smlatićem bila je možda najbolji primjer. On je imao iskustvo, brojke i statistike. Ali nije imao monopol nad debatom. Dobio je ravnopravnog sagovornika koji se nije pokušavao takmičiti u količini podataka, nego je tražio ono što je mnogo važnije — šta ti podaci zapravo znače za građane.
Pitanje o odgovornosti onih koji su dugo dio politike, a danas kritikuju posljedice te iste politike, pogodilo je direktno u samu srž rasprave. Prema utiscima publike, upravo je taj trenutak ostao bez adekvatnog odgovora. I to je bila možda najjača poruka večeri: političko iskustvo nije štit od neugodnog pitanja.
Zato je nastup Erne Begatović Huremagić bio toliko upečatljiv. Ne zato što je najglasnije govorila. Ne zato što ima najduži politički staž. Nego zato što se u ključnim trenucima nije povlačila. I možda je upravo to ono što se sinoć najviše vidjelo: kada se pojavi političar koji je spreman postaviti neugodno pitanje, izdržati pritisak i ostati pri onome što govori, odnos snaga u debati može se promijeniti za nekoliko sekundi. Neko je došao da učestvuje u debati. Neko je došao da je vodi. Ova žena sinoć jednostavno nije došla da bude dekoracija debate. Došla je da učestvuje. A u nekoliko ključnih trenutaka — upravo je ona određivala o čemu će se razgovarati.
Upravo onako kako mi svaka normalna skupština trebala da funkcioniše u svakom uređenom demokratskom društvu.
Debata je završena. Ali poruka je ostala – vrijeme je da se politika prestane mjeriti godinama provedenim na funkciji i počne mjeriti onim što je zaista urađeno za građane.